Mistika, glazba i sve ostalo


 
HomeHome  CalendarCalendar  FAQFAQ  SearchSearch  MemberlistMemberlist  UsergroupsUsergroups  RegisterRegister  Log inLog in  

Share | 
 

 Crne rupe

View previous topic View next topic Go down 
AuthorMessage
Darkangel
Admin


Female
Number of posts : 299
Age : 27
Location : Zagreb
Registration date : 2008-12-02

PostSubject: Crne rupe   Wed 3 Dec 2008 - 4:54

Veličanstven razvoj astronomije posljednjih desetljeća, koji su obilježila intenzivna svemirska istraživanja, postavljanje teleskopa i drugih astronomskih uređaja u putanju oko Zemlje, aktualizirao je čitav niz pojava za koje se nije znalo ili su bile tek pretpostavke na granici mašte. To su primjerice mlazovi užarenih plinova dugački više svjetlosnih godina, koji relativističkim brzinama istječu iz jezgara tzv. aktivnih galaksija, neutronske zvijezde, gravitacijske leće, kvazari i naravno crne rupe, tajanstveni objekti čije su postojanje još u 18. stoljeću predvidjeli profesor iz Cambridgea John Michell i francuski matematičar i filozof Pierre Simon de Laplace. Oni su neovisno jedan o drugome, proučavajući Newtonovu teoriju gravitacije došli na pomisao o mogućem postojanju "tamnih zvijezda" čija je gravitacija tako jaka da se ništa od njih ne može odvojiti.

Michell je u svojoj studiji objavljenoj 1783. godine ustvrdio da bi zvijezda dovoljno masivna i zgusnuta, imala tako snažno gravitacijsko polje da je ni svjetlost ne bi mogla napustiti. Pretpostavio je kako postoji mnoštvo ovakvih zvijezda, samo mi ih ne vidimo, jer njihova svjetlost ne može doprijeti do nas.

Laplace je godine 1795. došao na sličnu zamisao i izračunao da bi u dovoljno masivnih zvijezda brzina oslobadanja mogla biti veća od brzine svjetlosti, u tom slučaju od površine zvijezde ne bi se mogla odvojiti čak ni svjetlost. Naime, da bi tijelo postalo Zemljinim satelitom, ono mora postignuti brzinu od 7,9 km/s, a da bi se posve odvojilo od Zemlje mora dosegnuti brzinu oslobađanja od 11,2 km/s (tzv. prva i druga kozmička brzina). Brzina oslobađanja s površine Mjeseca iznosi samo 2,4 km/s a sa Sunca 620 km/s. Neko tijelo u svemiru koje bi imalo dovoljno veliku masu u kombinaciji s malim polumjerom, imalo bi brzinu oslobađanja veću od brzine svjetlosti (c = 300 000 km/s). Budući da ništa ne može putovati brže od svjetlosti, ništa (čak ni svjetlost) ne može se odvojiti od tog tijela, koje onda nazivamo crnom rupom (ili crnom jamom). Sam naziv - crna rupa novijeg je datuma, osmislio ga je američki fizičar Jochn Archibald Weeler 1967. godine i odmah je postao općeprihvaćen.

Za kuglaste objekte, graničnu vrijednost njihova polumjera Rs, gdje pri manjim polumjerima više ni svjetlost ne može napustiti zvijezdu, možemo odrediti iz relacije:

Rs = 2 G M/c2

ovdje je c brzina svjetlosti, G gravitacijska konstanta i M masa objekta. Pretpostavimo da Zemlju smanjimo do kritičnog polumjera koji bi udovoljio kriteriju crne rupe, njezin polumjer bio bi jedva 8 milimetara! Sunce bi trebalo smanjiti za 250 000 puta kako bi poprimilo promjer od 2,95 kilometra.

Danas znamo da objekti velike mase zbog vrlo jakoga gravitacijskog polja zakrivljuju prostor i vrijeme, pa u takvim uvjetima više ne vrijede uobičajena pravila klasične Newtonove mehanike. Stoga ćemo u nastavku o crnim rupama raspravljati u okvirima Einsteinove opće teorije relativnosti. Einsteinova teorija opisuje građu prostora i vremena. Vrijeme u području crne rupe teče drukčije nego što ga bilježi udaljeni promatrač.

Kako nastaje crna rupa?

Crne rupe su jedan od mogućih posljednjih stadija evolucije zvijezde tj. jedan od načina kako ona završava svoj život. Unatoč golemim količinama tvari koja je skupljena u zvijezdama, nuklearno gorivo se s vremenom potroši. Dok je zvijezda imala dovoljne količine vodika, golema energija koja se oslobađala prilikom fuzije bila je dovoljna za održavanje tlaka koji je držao ravnotežu s gravitacijskim silama koje nastoje materiju koncentrirati u jednu točku. Kada se izvori energije iscrpe, zvijezda gubi svoju sudbonosnu bitku s gravitacijom i počinje se urušavati sama u sebe. Što će od zvijezde ostati nakon urušavanja, ovisi isključivo o njezinoj početnoj fizičkoj masi (vidi Prirodu br. 903, str. 32 - 38.).

Ako zvijezda koja se urušava ima masu do 1,4 Sunčeve (tzv. Chandrasekharova granica), tada će na određenom stupnju skupljanja tlak degeneriranih elektrona moći zaustaviti daljnje urušavanje, zvijezda će postati bijeli patuljak. Višak energije i mase oslobodit će se u vidu planetarne maglice. U zvijezda mase između 1 ,4 i 2 Sunčeve mase urušavanje će se nastaviti, uslijed silnoga tlaka negativno nabijeni elektroni prodiru u atomske jezgre, tu se elektroni spajaju s protonima i nastaju neutroni. Snažne nuklearne sile između tih čestica, koje su doslovno u dodiru, uspiju zaustaviti daljnje skupljanje - nastaje neutronska zvijezda. Njihov je polumjer 10 do 20 km a masa veća od mase Sunca.

Premda neutroni u neutronskoj zvijezdi mogu izdržati masu iznad Chandrasekharove granice, ni nuklearna sila nije beskonačno snažna. Masa veća od 3,2 Sunčeve mase, uspije probiti najjači otpor koji može pružiti materija i više ne postoji ništa što bi urušavanje moglo zaustaviti, Tako nastaju crne rupe, najčudesniji i najneshvatljiviji objekti u poznatom svemiru (sl. 1.). Proračuni pokazuju da se "samo" 2 posto zvijezda na kraju života pretvori u crne rupe.

Crne rupe su jedan od mogućih posljednjih stadija evolucije zvijezde tj. jedan od načina kako ona završava svoj život. Unatoč golemim količinama tvari koja je skupljena u zvijezdama, nuklearno gorivo se s vremenom potroši. Dok je zvijezda imala dovoljne količine vodika, golema energija koja se oslobađala prilikom fuzije bila je dovoljna za održavanje tlaka koji je držao ravnotežu s gravitacijskim silama koje nastoje materiju koncentrirati u jednu točku. Kada se izvori energije iscrpe, zvijezda gubi svoju sudbonosnu bitku s gravitacijom i počinje se urušavati sama u sebe. Što će od zvijezde ostati nakon urušavanja, ovisi isključivo o njezinoj početnoj fizičkoj masi
Ako zvijezda koja se urušava ima masu do 1,4 Sunčeve (tzv. Chandrasekharova granica), tada će na određenom stupnju skupljanja tlak degeneriranih elektrona moći zaustaviti daljnje urušavanje, zvijezda će postati bijeli patuljak. Višak energije i mase oslobodit će se u vidu planetarne maglice. U zvijezda mase između 1 ,4 i 2 Sunčeve mase urušavanje će se nastaviti, uslijed silnoga tlaka negativno nabijeni elektroni prodiru u atomske jezgre, tu se elektroni spajaju s protonima i nastaju neutroni. Snažne nuklearne sile između tih čestica, koje su doslovno u dodiru, uspiju zaustaviti daljnje skupljanje - nastaje neutronska zvijezda. Njihov je polumjer 10 do 20 km a masa veća od mase Sunca.

Premda neutroni u neutronskoj zvijezdi mogu izdržati masu iznad Chandrasekharove granice, ni nuklearna sila nije beskonačno snažna. Masa veća od 3,2 Sunčeve mase, uspije probiti najjači otpor koji može pružiti materija i više ne postoji ništa što bi urušavanje moglo zaustaviti, Tako nastaju crne rupe, najčudesniji i najneshvatljiviji objekti u poznatom svemiru. Proračuni pokazuju da se "samo" 2 posto zvijezda na kraju života pretvori u crne rupe.


Prostorno-vremenska singularnost

Pojam crne rupe razvio je njemački astronom i fizičar Karl Schwarzschild 1916. godine. Služeći se Einsteinovim jednadžbama, on je utvrdio kako mogu postojati takva svemirska tijela koja vlastita gravitacija uruši, stegne do najmanje veličine - matematički rečeno, do beskonačno male točke, tj. do singularnosti.

U moćnom gravitacijskom polju crne rupe prostor-vrijeme je potpuno zakrivljen, pa nikakvo energetsko zračenje ne može prodrijeti u vanjski svijet. To vrijedi jednako za radiovalove, svjetlost, ultraljubičasto, gama-zračenje i rendgensko zračenje, kao i za bilo kakvu električki nabijenu ili nenabijenu česticu.

Ako promatramo neku crnu rupu, onda će svjetlost drugih zvijezda koja prolazi pokraj nje, biti zakrivljena za neku veličinu koja ovisi o tome koliko blizu crne rupe ta svjetlost prolazi. Pojedine zrake bit će samo malo skrenute, neke će se praktično zaokrenuti i vratiti. Dio svjetlosti ući će u nestabilnu putanju oko crne rupe, a dio koji pada direktno na nju nikada više neće moći natrag.

Ono što se dogada u procesu urušavanja najjednostavnije ćemo opisati tako što zamislimo nekog promatrača na površini zvijezde koja se počela urušavati. U vrijeme kada je gravitacijsko polje relativno slabije, dio svjetlosti može napustiti zvijezdu. Pretpostavimo, da naš promatrač šalje svjetlost nekim vrlo jakim reflektorom. Kada je snop svjetlosti usmjeren vertikalno, tada će ta svjetlost napustiti zvijezdu točno u tom smjeru. Ako se izvor svjetlosti nagne pod malim kutom u odnosu na pravac promatračeva zenita, svjetlosni zraci će i u tom slučaju napustiti zvijezdu, ali će biti malo zakrivljeni. Pod većim kutovima svjetlost će biti toliko zakrivljenija da će se vratiti na zvijezdu. Kako se zvijezda nastavlja urušavati, konus kroz koji svjetlost još može otići s gravitacijskog polja bit će sve uži i u jednom trenutku nikakva svjetlost neće moći van. Tada kažemo da je naš promatrač prešao tzv. horizont događaja, koji se definira kao površina koju tijelo može napustiti jedino brzinom svjetlostl. Sve što je unutar te granice, u potpunosti je odvojeno od nas, jer bi se u naš svemir moglo vratiti jedino nadsvjetlosnom brzinom.

Zakoni suvremene fizike doživljavaju u crnoj rupi potpuni slom, kao i sve što u nju padne. Prema njima, sva materija u crnoj rupi nastavit će se pod djelovanjem gravitacije skupljati i to samoproždiranje zaustaviti će se tek kada se njezin sadržaj skupi u beskonačno malu točku, u tzv. singularnost. Njezina pojava u teoriji koja objašnjava neku prirodnu pojavu označuje poraz teorije u toj oblasti. U toj točki je beskonačan tlak, gustoća i zakrivljenost prostor-vremena. To je središte crne rupe. Sam pojam singularnosti nije precizno određen, odnosno vrlo je težak za objašnjavanje, jer on pomalo proturiječi zdravom razumu. Može se postaviti analogija s matematičkom singularnošću. Ona se nalazi u točki u kojoj se funkcija ne može definirati. Npr. jednadžba y = 1/x ima singularnost za vrijednost x = 0, odnosno u točki x = 0 funkcija nije određena. Nema racionalnog rješenja. Ono ide u plus-beskonačnost i minus-beskonačnost, pa čak ako bi se funkcija odredila u beskraju, ne zna se kakav bi bio njezin stupanj promjene.

Ni vrijeme se u singularnosti ne može definirati. Zakrivljenost prostor-vremena ovisi o masi. Ako bi se svemir nalazio u jako malim dimenzijama, zakrivljenost prostora bila bi golema, a ako bi se našao u jednoj točki, singularnosti, gustoća mase bila bi beskrajna, tako da se jednadžbe vremena i prostora više ne bi mogle primijeniti.

Rješavanjem Schwarzschildovih jednadžbi vidimo da postoje dvije singularnosti, jedna u prošlosti i jedna u budućnosti. Singularnost Velikog praska je P tipa (past) - iz njega je proistekla materija i nastao svijet, a singularnost u crnim rupama je F tipa (future) - u njega materija većinom nepovratno odlazi.

_________________
Just live, forgive and forget!
Back to top Go down
View user profile http://ilusion.forumotion.net
Darkangel
Admin


Female
Number of posts : 299
Age : 27
Location : Zagreb
Registration date : 2008-12-02

PostSubject: Re: Crne rupe   Wed 3 Dec 2008 - 4:55

Na horizontu događaja

Nakon urušavanja umiruće zvijezde formira se jednosmjeran horizont događaja kroz koji bi čestice, zračenje itd. moglo upasti u zvijezdu, ali se ništa iz nje se ne bi moglo emitirati.

U skladu s opisom koji pruža današnja teorija, crna rupa je čista gravitacija, s graničnom površinom, "horizontom događaja" koji izgleda kao sfera potpunog mraka iza koje se ništa ne može vidjeti. Formiran je od svjetlosti koja nije uspjela pobjeći iz crne rupe i ostaje lebdjeti na rubu. Horizont događaja je zapravo udaljenost na kojoj je brzina oslobađanja jednaka brzini svjetlosti, o čemu smo govorili u uvodnom dijelu. Ta se udaljenost naziva Schwarzschildovim radijusom a odreduje se poznatom formulom Rgr = 2GM / c2.

Dakle, kad govorimo o veličini crne rupe, mislimo. upravo na polumjer horizonta događaja. Što crna rupa ima veću masu, razmjerno je veći i njezin polumjer. Crna rupa od 300 milijuna sunaca imala bi polumjer 13 puta veći od Sunca, a ona od milijardu sunaca narasla bi na čitav planetski sustav; imala bi polumjer od 20 astronomskih jedinica i dosegla bi do putanje Urana. Prema Einsteinovoj teoriji relativnosti svako tijelo bilo koje mase (osim mase manje od 10-5 g, za što postoje složeni teorijski razlozi), odnosno bilo koje gravitacije koja oko nje vlada, moglo bi postati crna rupa ako se njezina masa sažme do Schwarzschildova radijusa.

U trenutku formiranja crne rupe horizont događaja može imati nepravilan oblik i snažno vibrirati. U djeliću sekunde horizont će ipak dobiti jedinstven, gladak oblik i bit će sferan ako nema rotacije, a ako ima bit će spljošten na polovima, pri čemu stupanj spljoštenosti ovisi o brzini.

Kad jednom prođete horizont događaja, više nema povratka. Neizbježno ćete se kretati sve bliže i bliže središtu crne - rupe točki singularnosti.

Na samom horizontu događaja nema ničeg i nesretni astronaut koji bi kroza nj prošao ne bi opazio ništa posebno, no on ipak djeluje kao svojevrstan jednosmjerni ventil. Kroza nj sve može proći, ali se ništa ne može vratiti.

Horizont događaja ima neka vrlo zanimljiva geometrijska svojstva. Za promatrača koji se nalazi daleko od njega, on izgleda kao sferna statička površina. No nekome tko se nalazi blizu horizonta čini se da mu se ovaj približava vrlo velikom brzinom. Jednom kad prijeđete horizont, počinju se događati vrlo čudne stvari. Unutar horizonta vrijeme-prostor je tako zakrivljeno da vrijeme i prostor mijenjaju mjesta. Tako, "r", koordinata koja označuje koliko ste daleko od središta (prostor), ponaša se kao vremenska koordinata, a "t", vremenska koordinata kao prostorna. Jedna posljedica toga je da r postaje sve manja i manja vrijednost, baš kao što u normalnim okolnostima ne možete izbjeći kretanje naprijed u budućnost (prema sve većoj i većoj vrijednosti t). Mora doći do singularnosti kod r = 0. Možete pokušati to izbjeći paljenjem motora svoje rakete, ali to je uzaludno: bez obzira na to u kojem smjeru krenuli, ne možete izbjeći budućnost. Pokušavati izbjeći središte crne rupe kad ste jednom prešli horizont događaja, isto je kao pokušavati izbjeći sutrašnji dan.

Nakon formiranja crne rupe, tj. nakon urušavanja zvijezde, ona se vrlo brzo smjesti u stacionarno stanje, jer pri svakoj kretnji emisija gravitacijskih valova odnosi energiju. U vrijeme urušavanja zvijezde i nastajanja crne rupe sva materija se kreće jako brzo, tako da se i energija brzo odlijeva.

Od umrle zvijezde zadržava se masa, količina gibanja i ukupna količina naboja. Može se reći da masa "poremeti" gravitacijsko polje i time izaziva gravitacijske valove, kao što se elektromagnetni valovi mogu predočiti periodičnim uzburkavanjima električnog polja. Te je valove još prije osamdeset godina predvidio Einstein, kao jednu od posljedica teorije relativnosti. Prema toj teoriji prostor i vrijeme nisu nezavisni, nego zajedno formiraju jedinstveni četverodimenzionalni prostor-vrijeme, koji se uslijed prisutnosti materije i energije zakrivljuje. Ako velika masa rotira, poremećaj u prostor-vremenu se spiralno širi u vidu gravitacijskog vala, kao kada bismo polako vrtjeli neki predmet na površini mirne vode.

_________________
Just live, forgive and forget!
Back to top Go down
View user profile http://ilusion.forumotion.net
Darkangel
Admin


Female
Number of posts : 299
Age : 27
Location : Zagreb
Registration date : 2008-12-02

PostSubject: Re: Crne rupe   Wed 3 Dec 2008 - 4:56

Put u beskraj



Svojedobno su bile aktualne fantastične ideje da se iz jedne crne rupe može putovati u drugu, odnosno iz jednog svemira u drugi. Međutim, pokazalo se da putovati ne bi mogli svemirski brodovi s ljudima, nego samo materija kao takva, jer kako smo vidjeli - tijela gube svoje obličje.

Pri padu svemirskog broda u crnu rupu astronauti bi put doživljavali kao u normalnom tijeku vremena, "samo" što bi zbog jakih razlika gravitacijske sile koja se vrlo brzo mijenja s udaljenošću, bili raskomadani. Njihov bi svemirski brod gravitacija sve više izduživala i rastezala. To rastezanje se nastavlja sve dok se objekti ne pretvore u tzv. špagetu, tj. u beskonačno dugu liniju. Ta se pojava zove špagetizacija (engl. spagettification).

S obzirom na to da Einsteinova teorija relativnosti govori kako je vrijeme relativno i individualno, uvode se dva vremena kako bi se izbjegli nesporazumi oko mjerenja vremena. Jedno vrijeme mjeri udaljeni promatrač, a drugo mjeri promatrač koji slobodno pada (vlastito vrijeme).

Jaka gravitacija i velike brzine uzrokuju dilataciju vremena iz čega proizlazi da se zapravo na horizontu događaja vrijeme potpuno "zaustavlja". Ako se baci tempirana bomba prema crnoj rupi, vidjet će se kako ona pada k svome cilju. Međutim, na nekoj udaljenosti od crne rupe ona će se početi usporavati sve dok se potpuno ne zaustavi na horizontu događaja. Bez obzira na to koliko čekali, nećemo vidjeti eksploziju. S gledišta promatrača koji zajedno sa bombom pada u crnu rupu, vrijeme bi teklo sasvim regularno, i on bi po samom ulasku u crnu rupu vidio eksploziju bombe, baš kako je tempirana. Slično bi se događalo i sa svemirskim brodom. Udaljeni bi promatrač sliku broda vidio kao da je zastala, kao da je brod ostao nepomično visjeti na horizontu događaja. Ako se predviđalo da će svemirski brod pasti u rupu točno u 12:00 h, tih 12:00 h nikada neće otkucati. Za svaku sekundu koja otkucava trebalo bi sve više i više vremena. Tih 12 sati je točka koja leži u beskonačnoj budućnosti, vrijeme se na horizontu događaja zaustavilo.


Vrste crnih rupa

Prema veličini postoje najmanje četiri vrste crnih rupa. To su prije svega "umrle" zvijezde koje su bile bar tri puta masivnije od Sunca. U tu skupinu pripada spomenuti rendgenski izvor Labud X-1 , udaljen od nas oko 9000 svjetlosnih godina. Druga skupina crnih rupa su one supermasivne koje se nalaze u jezgrama galaksija i kvazara. Ako se pretpostavi da galaktička crna rupa proguta samo jedan posto zvijezda, ona će imati masu oko milijardu puta veću od Sunčeve i Schwarzschildov radijus od oko tri milijarde kilometara (2 - 3 svjetlosna sata). Širenjem svemira vjerojatno će neke galaksije ostati u skupini pod utjecajem međusobne gravitacije. Ako se uzme u obzir jato galaksija koje se sastoji od stotinu galaksija, s vremenom će se svaka galaksija pretvoriti u galaktičku crnu rupu, a u dugom razdoblju jato će u cijelosti evoluirati u jednu supergalaktičku crnu rupu, čiji će Schwarzschildov radijus biti oko 300 milijardi kilometara (jedan svjetlosni tjedan). Da bi se sve to moglo dogoditi, mora proteći nepojmljivo puno vremena, oko 1027 godina.

Tu su i hipotetske praiskonske crne rupe mase jedne planine (oko milijardu tona), velike kao proton ili neutron. Svemir je neposredno poslije Velikog praska doživio jedan ili više faznih prijelaza uslijed razdvajanja osnovnih sila spojenih u jedinstvenu unificiranu silu, na danas poznate sile: gravitacijsku, elektromagnetsku, kao i slabu i jaku nuklearnu silu. Prilikom procesa faznog prijelaza javljaju se anomalije, kao što su to primjerice pri zaleđivanju vode odnosno pri njezinu prelasku iz tekućeg u kruto stanje: sante leda, pukotine i mjehurići. Smatra se da su gravitacijskim skupljanjem anomalija nastalih faznim prijelazom svemira nastale tajanstvene praiskonske crne rupe.

Znanstvenik John Weeler, koji je crnim rupama dao ime, razradio je hipotezu koja uključuje i četvrtu kategoriju tih tajanstvenih objekata. On je pretpostavio da na ekstremno malim dužinama koje su dimenzija Planckove dužine od 10-33 cm, prostor-vrijeme ima složen oblik, koji se mijenja svakog trenutka. Weeler je takvu sliku nazvao prostorno-vremenskom pjenom, a ona bi se trebala sastojati od bezbroj kvantnih crnih i bijelih rupa, koje se stvaraju i nestaju u tijeku vremena veličine 10-44 s. To je Planckova vremenska jedinica koja odgovara vremenu potrebnom da svjetlost prijeđe Planckovu dužinu. Weelerova ideja prostorno-vremenske pjene od crnih i bijelih rupa jest ekstrapolacija zakona kvantne mehanike, prema kojima, da bi se izmjerila energija, tj. masa čestice, potreban je određen vremenski interval (Heisenbergov princip neodređenosti). Ako je vremenski interval u kojemu čestica postoji ili se mjeri njezina masa suviše kratak, neodređenost postaje veća od ukupne mase čestice i mi ne možemo reći postoji li čestica ili ne postoji. Takvu česticu fizičari nazivaju virtualnom i što je masa odnosno energija čestice veća ona je manja. Virtualna čestica čije su dimenzije 10-33 cm a vrijeme života 10-44 s, treba imati masu od 10-5 grama i njezina površinska gravitacija uvjetovat će da je za napuštanje čestice potrebna brzina veća od svjetlosne. Znači dobili smo minijaturnu crnu rupu.

Dakle ako je Weelerova hipoteza točna, ovakve crne rupe su svuda oko nas, i to ne kao obični objekti u prostor-vremenu nego kao njezina osnovna struktura, koja ga silno izobličuje na udaljenostima Planckovih dimenzija.

_________________
Just live, forgive and forget!
Back to top Go down
View user profile http://ilusion.forumotion.net
Darkangel
Admin


Female
Number of posts : 299
Age : 27
Location : Zagreb
Registration date : 2008-12-02

PostSubject: Re: Crne rupe   Wed 3 Dec 2008 - 4:56

U samoj krajnosti, logički promatrano, s obzirom na tijek zbivanja u svemiru, moguće je da će njegov posljednji stadij biti u obliku supermasivne crne rupe, ako se uzme u obzir da je ona posljednji stadij urušavanja materije, a uz to i najstabilniji. Ako pretpostavimo da će se sve galaksije u svemiru urušiti u crnu rupu, ona bi imala promjer oko 10 milijardi svjetlosnih godina s gustoćom nekog gustog plina. Uzimajući u obzir masu svemira, crna rupa koja bi nastala od svekolike materije imala bi polumjer oko 25 milijardi svjetlosnih godina, a to je približno polumjer svemira u kojemu živimo. Znači, postoji mogućnost da je čitav svemir jedna crna rupa. Tu je hipotezu postavio američki teorijski fizičar Kip Thorne.

Ako bi se njegova hipoteza pokazala ispravnom, onda je svemir oduvijek bio ovakav i zauvijek će ovakav ostati, a to bi značilo da mi zapravo živimo u crnoj rupi i ako želimo saznati kakvi uvjeti vladaju u jednoj takvoj tvorevini dovoljno je da se osvrnemo oko sebe.

Proučavanja crnih rupa postavljaju mnoga pitanja koja zalaze izvan domašaja ljudskog razuma i mogućnosti spoznaje. Koliko je nepoznato ono nešto što je uzrokovalo Veliki prasak, toliko su i crne rupe nerazumljive i nedokučive

_________________
Just live, forgive and forget!
Back to top Go down
View user profile http://ilusion.forumotion.net
Sponsored content




PostSubject: Re: Crne rupe   Today at 19:22

Back to top Go down
 
Crne rupe
View previous topic View next topic Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
ILUZIJA :: Mistika :: Astronomija i misterije svemira-
Jump to: